Poslušala sam sve vaše savjete, i slušat ću ih i nadalje.
Želim vam reći da je ovo početak, bit će tu svega, ali mi je glupo otkrivati više. Ipak, hvala vam na svim komentarima.



Otišla je u kuhinju i sačekala policiju. Tresla se. Bojala se. Nije znala što sada. Što kada joj policija kaže da ode iz kuće, gdje će onda? Neće sigurno usocijalnu službu. Ona nema nikoga, osim... Osim oca koji je prije 13 godina rekao da ide na poslovni put i nije se vratio. Nikada... Nije znala kako se zove, nije imala fotografija o njemu, nije imala ništa! Stavila je glavu na hladnu kuhinjsku ploču, kako bi rashladila tijelo i razumnije razmišljala.

Mozak joj je opet počeo raditi sto na sat. Pokušavala se sjetiti neke fotografije, nečega, bilo čega, a da je na njemu bila slika od oca, njegovo ime, potpis. Slike su joj se vrtile pred glavom, zatvorila je oči i slike su navirale, a kapci su joj titrali. Stisnula je šake i onda se sjetila! Među maminim papirima je pronašla jedan dokument. Na njemu je bilo neko muško ime s njezinim prezimenom: Bay. Ustala se i otrčala u podrum.

U podrumu je sve mirisalo na kemikalije i starost. Upalila je svjetlo i pronašla prvu kutiju te ju otvorila, posklanjala igračke i otvorila fascikl s dokumentima na kojima je pisalo Brak. Valeriji se iz naslova fascikla učinilo da je za majku brak bio samo jedan posao, koji baš i nije uspio. Postalo joj je hladno u toj pidžami, ali se morala koncentrirati na papire. Počela je čitati prvi, samo obično pričanje što je brak, pa onda tek njegovo ime. "Peter Bay", rekla je tiho, zamišljeno. Rukom je prešla preko imena, kao da dotaknuvši ga može vidjeti njegovo lice. Spremila je fascikl i popela se gore, razmišljajući o njenom ocu. Dok se penjala u daljini je čula zvukove sirene policije. Stresla se. Taj zvuk ju je plašio, nekako ju je podsjećao na mamino tijelo, na ubojicu, na cijelu proteklu noć.

Popela se na kat, oprezno išla niz hodnik i zaustavila se pred vratima gdje se sve zbilo. Soba je bila okupana sunce, nekoliko zrnaca prašine plesali su na svjetlosti, a majka joj je ležala u hladu, samo jednom nogom na suncu. Valeria je primjetila da se lokva krvi malo prošila i natopila tepih na kojem je često s mamom slagala puzzle ili bi sjela na taj tepih kada joj se nije spavalo ili je bila ljuta na mamu, pa bi protestirala sjedeći tvrdoglavo.

Zvuci sirene bili su sve bliži, a Valeriji je sve više i više sjedala misao da više nikada neće čuti glas svoje majke, da više nikada neće doći po nju pred školu, da joj se više neće smješiti. Sjela je na parket u hodniku i gledala mamino tijelo. Ubrzo joj se zamutilo pred očima i nejasno je vidjela majku, a onda je suza potekla niz obraz. Bila je vruća i kada joj je došla do usnica bila je slana. Obgrila je svoje koljena i čula otvaranje automobilskih vrata, a neumorne sirene prestale su pištati.

Pokucali su na vrata, Valeria je ustala, obrisala suze, te se spustila dolje, umorno i tužno, bolesno i napušteno. Osjećala se baš tako, kao i psići koje je zimi znala vidjeti kako leže u mračnim uličicama i tresu se. Otvorila je vrata i pred njom se pojavila hrpa ljudi. Dva policajca, dva bolničara, te još dvoje koji su bili iz Krim policije i jedan čovjek koji ih je vjerojatno predvodio i koji je imao brkove i dugačak kaput. Zagledala se u njih, a čovjek u kaputu, za koji je predpostavila da je inspektor ili detektiv, ili što god već, biljio je u nju. Ekipa iz krim policije pogledala ju je začuđeno, a ipak je znala da je analiziraju, gledaju je li sposobna za phisijatriju. Svi su ti muškarci samo gledali, a jedan se bolničar probio pokraj nje i potrčao gore na kat. Drugi je pak, upitao nju kako se zove:
"Kako ti je ime, malena?" pogledala ga je u oči, imao je tako dobre i brižne zelene oči. Odgovorila mu je tiho, iako je pokušala biti snažna, a ne potresena i tužna.
"Valeria, Valeria Bay."
"Ti si dobro, zar ne?"
"Da, samo moja mama...", pognula je glavu, a bolničar ju je primio k sebi i zagrlio, Valeria je opet osjetila navalu suza, ni sama nije mogla vjerovati koliko je danas ustavri plakala, koliko je suza prolila. Boljelo ju je, morala je, trebala je. Bolničar se odmaknuo i rekao svoje ime:
"Ja sam bolničar Mike", uljudno joj se i suosjećajno nasmješio, iako nije bila sigurna da mu je u očima vidjela iskrenu suosjećajnost, već onu rutinsku, koju je vjerojatno morao pokazivati cijelo vrijeme.
"Mike! Dođi gore, molim te!" bolničar je pogledao prema stepenicama, namrštio čelo, pa ponovno pogledao u nju i poklonio joj još jedan osmjeh, te otišao gore. Valeria je krenula za njim, i nije ju potjerao.

Dok se penjala, vidjela je i čula bljeskova fotoaparata, te riječi : "Isuse Kriste! Ovo je grozno!", zatim jedno ah!, pa opet tišina. Bolničar je ušao u sobu i brzo se zaustavio.
"Ja nevjerujem! Ovo je...", okrenuo se za sto osamdeset supnjeva i duboko uzdahbuo. Valeria je gledala u njega. Mislila je, Ja sam to gledala, kako je meni onda. Ali nije ništa rekla, samo se naslonila na štok i tužno ga gledala. Jedan od forenzičara koji su fotografirali i gledali tijelo se nadovezao na bolničara
"Najgore što si ikada vidio?", forenzičar se sagnuo, okrenuo mamino tijelo te ponovno očeo fotografirati. Bolničar se ponovno okrenuo k tijelu, progutao slinu i samo lagano kimno glavom.

Inspektor koji je do sada samo stajao u kutu, ruku na bokovima i suzenoih očiju kao da ne može vjerovati vlastitim očima, trgnuo se iz svog polusna, te pogledao u Valeriju koja je gledala što forenzičari rade. Pratila je svaki njihov korak: vidjela je da su počeli kopati po ormarima, tamo su našli manim džemper koji Valeria stiskala, otvarali su ladice i nisu našli niša što im je privuklo pažnju. Naposljetku jedan ih je mršavi forenzičar zamolio da izađu van, a svi su kimnuli i izašli. Inspektor je Valeriu zamolio da pođe za njim. Otišli su u kuhinju. Kuhinja je sada bila svjetlija, Sunce je prodrlo u nju.
"Ja sam inspektor Raul. A ti?" pogledala je njegovo meku, boju čokolade kožu, oči su mu bile također mliječno čokoladne, a ti brkovi uredni i zanimlji.
"Valeria"
"Lijepo, koliko ti je godina?"
"13", prvi put to je rekla kao da joj je svejdno, inače bi svoje godine rekla s ponosom, ali inspektor kao da nije mario.
"O, pa ti si već velika djevojka!" spustio je taj razdragani i veseli ton te ju pogledao duboko u oči, neko je vrijeme proučavao njezino lice, a onda ju upitao "Mogu li ti postaviti nekoliko pitanja?", Valeria je znala što to znači, pa je samo kimnula glavom.
"Možeš li mi za početak ispričati sve što se dogodilo?"

Valeria je gledala. Sjedila je u ormaru, u mraku i kroz otvorene rešetke gledala kako neki čovjek kratkim nožem siječe mamin vrat. Mama je gledala u nju. U očima joj je vidjela strah, bol i žalost, a zatim ništa. Nestao joj je onaj sjaj u očima koji je tako voljela. Htjela je viknuti, vrisnuti što je jače mogla, ali znala je da ne smije, taj čovjek bi ju čuo i vjerojatno ubio i nju. Čula je kako joj mama pada na pod i osjetila je kapljice krvi po licu koje su ušle u ormar. Čvrsto je zažmirila držeći obje ruke na ustima kako ne bi vrisnula ni disala. Srce joj je luđački lupalo i strašno se bojala da ga čovjek ne čuje. Pokušavala je što više ući u ormar, htjela je nestati, otići u zemlju o kojoj joj je majka pričala kada je bila mala, o zemlji, gdje su svi dobri, pažljivi i nasmijani.
Zatim je čula korake i trganje odjeće, otkopčavanje šlica. Otvorila je oči i vidjela da čovjek leži na njenoj majci koja je svojim plavim, sada ispraznim očima, gledala u nju. Njezina kratka smeđa spavaćica bila je potrgana i Valeria je vidjela da je njezina majka gola. Čovjek je zadovoljno zastenjao i zatim se ustao. Okrenuo se prema prozoru, na Valerijinu lijevu stranu. Vidjela mu je profil lica. Čvrste kosti, debeli, snažni vrat, šiljast tanak nos. Imao je kratku kosu. Uspravno, također snažno tijelo, bilo je cijelo u crnoj odjeći. Iako je ga je samo malo osvijetlio mjesec, Valeria nikada neće zaboraviti tu hladnu, bezosjećajnu uspravnost, taj odlučan hod. Zamrzila je tog čovjeka. Znala je da će ga mrziti do kraja života. U njezinom srcu počela se paliti vatra osvete i osjetila je kako je taj osjećaj proždire njeno krhko i malo tijelo. Osjetila je takav nalet energije, ali nije se pomaknula, znala je da sada nije pravi trenutak za osvetu. „Čekat ću,“ , obećala je sama sebi, „a onda…“

Čovjek se okrenuo prema vratima, ali je na izlasku zastao i pogledao prema ormaru. Valeria je prestala disati i gledala je u mrak, nije više mogla vidjeti tu osobu, ali je jasno osjetila njegov miris; mirisao je kao dijete, kao mala beba, ali taj miris je u sebi imao još nešto odbojno, nešto što ju je tjeralo povraćati. Stiskala je maminu najdražu vestu u ormaru i čekala. Srce joj je tuklo, ali nije disala. Na kraju čovjek je izašao iz sobe. Ostala je u ormaru dok je silazio niz stube, dok je otvarao kućna vrata, ali nije čula da ih je zatvorio i dok je sjedao u auto, palio motor, skretao i bježao u noć. Valeria je smogla snage i izašla iz ormara. Otvorila ga je polako, i zaškripao je. Čula je svoje otkucaje srca, otkucaje sata i hukanje sova. Vidjela je svoju mamu golu s prerezanim vratom kako leži u lokvi krvi i gleda ju praznim plavim očima.

Valeria je kleknula kraj nje i primila njeno još uvijek toplo, ali isprazno tijelo. Osjetila je bol, nepodnošljivu i nepoznatu bol koja joj je proždirala srce. Zaplakala je, tiho, samo za sebe. Ni sama nije znala koliko je tako plakala, ali je osjetila da se mamino tijelo hladi i da sunčeva svjetlost počinje izlaziti iza ravnica. Podigla je glavu i krvavim rukama obrisala suze. Odložila je mamino tijelo, polako, onako kako ga je bila pronašla. Otišla je u kupaonicu, koja se nalazila preko puta mamine spavaće sobe. Upalila je svjetlo i otvorila vodu. Brzo je počela prati ruke dok joj sva krv nije sišla i dok ju ruke nisu počele peći. Pogledala se u veliko ogledalo. Njene plave oči bile su crvene i natečene, imala je velike ljubičaste kolutiće oko očiju. Njene pune, uvijek nasmiješene usne, sada su bile ispucane i blijede. Cijelo lice bilo je bljeđe nego inače. Crna kosa bila je raščupana, a njeni ravni pramenovi nekako masniji i neuredniji. Njeno skladno i vitko tijelo cijelo se treslo od straha i šoka, ali bila je prisebna. Dala si je vremena i razgradila je cijelu situaciju.

U glavi je prevrtila sve događaje, sve pokrete i sve riječi njene majke u zadnjoj godini dana. Tu godinu, Valeria je pamtila po tome što se njena mama čudno ponašala. Stalno je provjeravala jesu li vrata zaključana, iako su živjele na dalekom ranču i iako nisu imale susjede u okrugu oko pet kilometara, izuzevši životinje. Valeria se sjeća da ju je jedne hladne, snježne noći, dok su sjedile uz kamin i pile toplu čokoladu pitala zašto se tako ponaša, čega se boji, a ona ju je primila za ruku i osmjehnula se slabašno, te dodala: „U današnje vrijeme nitko nije siguran.“ Nije znala zašto, ali Valeria joj nije povjerovala, no šutila je.

Njena majka je radila kao doktorica u jednom laboratoriju, ali je prestala raditi kada se Valeria rodila. Naravno, Valeria nije nikada saznala što joj je majka točno radila, čime se bavila prije njenog rođenja. Kada god bi pitala svoju majku zašto joj ne kaže što je radila, ona joj odgovori da „To nije vrijedno spomena“. Valeria se sjećala, da je vidjela svoju majku kako piše neke papire u crni, debeli rukovnik, često je zamišljeno čitala riječi koje su se unutra nalazile. Valerija nije znala gdje je majka to skrivala, nije ju ni zanimalo. Nije ju zanimalo onda, ali sada, danas, htjela je taj rukovnik više nego išta, trebao joj je, morala ga je imati! Htjela je znati sve o drugom životu svoje majke, sve njene tajne, njene slabosti i strahove. Htjela se osvetiti!
Dok je izlazila iz kupaonice lupila je šakom o štok i rekla:
"Dovraga, tko si ti, što si bila?"
Nije dopustila da zaplače, već je otišla u svoju sobu, pogledala kako joj krevet izgleda, još ga malo razbacala, uzela je češalj i samo malo počešljala kosu, jer od spavanja kosa nije takva, pogledala je svoju odjeću i vidjela da je u pidžami, to joj je odgovaralo. Otišla je u maminu sobu i bacila se na skupljanje papira, dokumenata, rukovnika, fotografija, svega što se mogla sjetiti. U radnoj je sobi kopirala neke dokumente, kako nebi izgledalo da mama dokumenata nije imala. Sve je to, uredno poslagala u podrum, u kutije, u njene kutije s starim igračkama i slikovnicama i stavila selotejp na njih. Još je jednom otišla u majčinu sobu, pogledala njeno tijelo i prepustila tijelu da se prepustiti osjećajima, da plače, da vrišti. I plakala je, i vrištala je! "Zašto? Zašto?" promolila je i podigla u glavu kao da ne shvaća zašto ju je Bog ostavio, zašto joj je uzeo ono najsvetije. Isplakala se, suza više nije imala i odlučila je pozvati policiju. Utipkala je broj i javila joj se neka gospođa.
"Policija okruga Detroit, izvolite."
"Moja mama..." bilo joj je teško reći, opet nalet suza, ali nije imala snage da ih zaustavi, već ih je pustila.
"Što tvoja majko, dušo?"
"Ona je... Ovaj... Mrtva", zažmirila je i pritisnula slušalicu telefona.
"Oh! Možeš li mi reći svoju ulicu?"
"Da, sv. Rocka 112"
"Daleko si, sli požurit ćemo, O.K.?
"Aha... O.K."
"Samo budi dobra"
"Molim vas, požurite", zavapila je i spustila slušalicu.

* * * * *

Odvezao se. Osjećao je olakšanje, ali je znao da šef neće biti zadovoljan. Nije pronašao malu, a to mu je bio prioritet i naravno ubiti nju. Udaro je šakom o volan. Poželio se vratiti, ali je znao da ne smije, policija je sigurno već stigla, a i izgledao je upadljivo, barem u ovoj odjeći. Prvi put sam pogriješio!,a on nije griješio. Uvijek je bio precizan, točan i nekako maštovit. Sviđao mu se njegov način ubijanja. Uvijek bez dokaza, ali sada nije shvaćao zašto nije djevojčicu bolje potražio. Možda je zaboravio? Ne, on nikada, ništa ne zaboravlja. Približo se gradu Detroitu. Automobili su se već kretali. Grad se budio. Izgledao je lijepo. Detroit je veliki grad, ali ne poput Big Apple, već dovoljno velik za njega. Grad mu se svidio na prvi pogled, sigurno je bilo ljepše, nego tamo gdje je odrastao. Ovaj grad bio je topliji, srdačniji, kao da te tim velikim zgradama grlio i zakrivao od svijeta u kojem je živio, od svijeta kojem je prodao svoju dušu i um. Provozao se uz samu granicu grada i okruga, nije mu se žurilo, naprotiv, šef se budi tek oko osam, a sada je tek šest. Ima vremena provozati se plažama i gledati šetače pasa, trkače i ljude koji su jednostavno išli na posao. Dok je ulazio u sam grad, kraj njega je proletja policija i otišla putem iz kojeg je on došao. Nasmješio se i pogledao u retrovizor, njegove zelene oči bile zadovoljne, ali ne kao i uvijek, potpuno zadovoljne. Brinula ga je mala. "Prokleta bila", šapnuo je u retrovizor i produžio k plaži.

Mislim da je ovo dovoljno.
Primam sve komentare! Kave god želite.
Hvala na čitanju =)